Hrvatski robotički savez povijesni je slijednik Hrvatskoga društva za robotiku osnovanog 17.12.1994. godine u Zagrebu.

Dokument u kojemu se prvi put spominje robotička udruga u Hrvatskoj. Riječ je o završnoj stranici Zapisnika sa sastanka Odjela tehničke kulture MH održanog 27.rujna 1994. na kojemu je Igor Ratković iznio i obrazložio ideju te predložio osnivanje robotičke uduge u Hrvatskoj.
Izložba robotike koja se spominje u zapisniku nikada nije održana. (Iz Arhiva muzejske zbirke HDR)

Kako su pripreme za osnivanje te udruge trajale kroz gotovo cijelu 1994. godinu može se 2014. godina, ne bez opravdanog ponosa, slaviti kao obljetnička zbog svega što je ta udruga (ali i one koje su je slijedile) kroz period od dva desetljeća postigla uglavnom na području educiranja i popularizacije robotike. HDR je od početka imao obilježja krovne nacionale udruge u kojoj su okupljeni svi oni koji su s robotikom došli u kontakt. Ipak, očekivano, bili su prevladavajući stručnjaci i znanstvenici. Ciljevi te udruge bili su drugačiji od onih koje ima danas. Privredni tokovi odredili su prioritete. HDR nije velika udruga. Tijekom dva desetljeća kroz nju je prošlo nekoliko stotina članova. Većina ih je bila fluktuirajuća i nije pokazivala posebnu želju za aktivizmom. Bilo je i čistih fanova. No utjecaj udruge nadmašivao je njenu brojnost. Taj utjecaj osiguravala je udruzi u početku akademska i stručna elita. Kasnije njen autoritet proizlazio je iz njenih aktivnosti i rezultata pa i iz same njene dugotrajnosti. U nastavku je kratko poglavlje s naslovom „Dan osnivačke skupštine Hrvatskoga društva za robotiku „ iz autobiografskih zapisa “Ljudi i roboti” Igora Ratkovića: 

Radno predsjedništvo Osnivačke skupštine HDR:
Predsjednik Osnivačke skupštine Igor Ratković
(sredina), Prof. dr. Ivica Mandić s Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (slijeva), kasniji predsjednik HDR i docent dr. Mladen Crneković (s desna) s Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu kasniji dopredsjednik HDR. (Snimio D. Malvić)

I tako, nakon više od šest godina od prve ideje o osnivanju robotičke udruge na ovim prostorima, bio je konačno određen dan održavanja Osnivačke skupštine društva za kojeg se većina budućih članova u anketi odlučila da se zove Hrvatsko društvo za robotiku.
Bila je to subota 17. 12. 1994 godine. Iz datuma se vidi da je sve odgađano do zadnjeg časa prije praznika koji će uslijediti. Svaka osnivačka skupština zahtijeva vrijeme za pripreme. I danas, kad su komunikacije neizmjerno brže, a izmjena informacija lakša problem je organizirati skupove. Te ratne 1994. godine to je bilo zaista teško i da iza mene nisu stajali resursi MUP-a sve pripreme bi bilo mnogo teže organizirati. No, kad je uglavljeno vrijeme održavanja Osnivačke skupštine HDR aktivno se u organizaciju uključila i Hrvatska zajednica tehničke kulture. Točnije, dvoje ljudi koji su operativno podržali cijelu predstavu. Prvi je bio gospodin Dubravko Malvić , urednik časopisa „ABC tehnike“ i Tajnik Odjela za tehničku kulturu Matice Hrvatske. Druga je bila pravnica HZTK gospođa Vesna Lendić-Kasalo koja se angažirala na oblikovanju konačnog teksta statuta udruge i pravilnika skupštine. Meni, koji o poslovima vezanim uz zakone i pravilnike, nisam zaista ništa znao to je bila neizmjerna pomoć.
Dva tjedna prije skupštine u uredništvu ABC-a, u kasnim popodnevnim satima, slagali smo gospodin Malvić, njegova žena gospođa Gordana i ja u velike koverte materijale za sudionike s pozivnicama, statutom, pristupnicom, osnivačkom deklaracijom, … Bili su to stogovi pisama na stolu. Uslijedilo je petnaest dana zatišja.
Večer prije skupštine našli smo se u ABC-u g. Malvić, docent Crneković s Fakultet strojarstva i brodogradnje i ja i prošli još jednom cijeli scenarij skupa. Relativno malo ljudi poslalo je poštom odgovore s potpisanim pristupnicama što je pojačavalo neizvjesnost.
S
uočavanje s činjenicom da ću ipak morati voditi tu skupštinu izazvalo je u meni ogroman stres. Prije svega jer nije bilo jasno tko će uopće doći na Skupštinu. (…)

Članovi osnivačke skupštine: na slici lijevo su (između ostalih) tada docent dr. Zdenko Kovačić, Nako Bakija dipl.ing. i mr.sc. Davor Antonić. Na slici desno su u prvom redu pravnica Vesna Lendić Kasalo, prof. dr. Ante Marković predsjednik HZTK i Zorislav Šojat s Filozofskog fakulteta.. U drugom redu su mr. sc. Željko Goja iz SAS-a u Zadru i mr.sc. Nedjeljko Medvedec iz tvornice „N.Tesla“. (Snimio D. Malvić)

U subotu na dan održavanja skupštine našli smo se opet nas trojica sat ranije. Skupština je trebala početi u 11 sati. Ali čak ni u deset i trideset nikoga nije bilo. Već sam se pomirio s mogućnošću da se skupština i otkaže.   A onda, u deset do jedanaest, u posljednji čas, počeli su navirati osnivači. Do jedanaest sati i petnaest minuta kada je skupština započela pristupnicu HDR-u potpisalo je 89 članova iz cijele Hrvatske, a na osnivačkoj skupštini ih je bilo 64. Među njima bilo je najviše tehničara ali nisu izostali ni “društvenjaci”, filozofi, ekonomisti, pravnici. Bilo ih je iz svih ministarstava, iz privrede, instituta, fakulteta. Došli su iz Splita, Zadra, Osijeka, Pule. Hrvatsko društvo za robotiku bilo je udruga s članstvom iz cijele zemlje.

 Zaista je neobično da se na osnivačkoj skupštini eminentno tehničke udruge pojavi i predstavnik Matice Hrvatske. Pozdravno slovo tajnice središnjice MH svjedoči o posebnom odnosu prema robotici čak i te 1994. godine. (Snimio D. Malvić)

Činjenica da se na toj skupštini pojavila i održala pozdravno slovo i posebna izaslanica Matice Hrvatske gospođa Vjera Čičin-Šain , tajnica središnjice MH, davala je cijeloj priči poseban ton. Čak i ja koji sam znao da iza tog dolaska stoji više moje prijateljstvo s Vladom Gotovcem, tadašnjim predsjednikom MH , nego neka nova politika MH prema tehnici, bio sam sklon vjerovati u neka nova vremena procvata i preporoda.
Na žalost bio sam u krivu. Novu udrugu robotičara čekala je uobičajena sudbina i vremena u kojima je više od svega trebalo imati slijepe sizifovske upornosti, neshvatljive jobovske vjere i   isposničke strpljivosti.   Toliko puta sam požalio što sam upusti u taj posao. Ali s udrugama je izgleda kao i sa djecom. Kad vas jednom zaduže za njih tada se očekuje da ćete se i brinuti za njih. Neki na to pristaju. (…).
Razlika u sudbini između HDR i brojnih drugih udruge osnovanih devedesetih godina u Hrvatskoj bila je u tome što se HDR situirao u Hrvatsku zajednicu tehničke kulture. Da to nije bilo tako, Hrvatsko društvo za robotiku,ako bi uopće i postojalo danas, bi bilo, vjerojatno, udruga s mnogo manje utjecaja , snage i budućnosti.

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *